Druga žlica, druga priča!

Nedavno sam pisala o krizi u kulturnom sektoru koja je izazvana činjenicom da niti u kulturi, kao ni u gospodarstvu nemamo dugoročne ciljeve pa niti politike koje bi ih ostvarile. Na prste jedne ruke mogli bismo nabrojati kulturne ustanove koje ostvaruju prihode na tržištu, a svi ostali ovise o proračunskom novcu (ne zaboravite, to je naš novac) i stoga su sljubljeni s politikom na sve mile i nemile načine. Druga, ne manje važna činjenica je da opetovano svjedočimo potpunom nedostatku kontrole trošenja javnog novca u kulturi.

Sjetimo se samo nedavnog nalaza revizije u Ministarstvu kulture ili neuspješne kandidature Grada Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture. No, svako toliko, u javnosti se pompozno najavljuju nove, kreativne ideje trudbenika iz javnih kulturnih ustanova. Tako je ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština bio gost novinarke Maje Sever na HTV-u kako bi dobio priliku da se kao ravnatelj istaknutog kazališta Kerempuh požali na nedostatak kazališnih manifestacija tijekom ljeta, ali i na nerazumijevanje političara za potrebe kulture.

Drugim riječima, Ljuština se žali kako ne postoje minimalni kulturni standardi koji bi se trebali poštivati te iz kojih bi izašla neka dobit za kazališta. Iako se načelno slažem s time i mislim kako treba raditi na dugoročnoj strategiji kulture u Hrvatskoj,  nevjerojatno mi je da se baš Duško Ljuština našao u ulozi glasnogovornika kulturnjaka koji priča kako su oni zadnja rupa na svirali političarima koji dodjeljuju novac iz proračuna (naš novac, da ne zaboravimo).

dusko ljustina
Izvor fotografije: Jutarnji List

Vjerujem kako je svima u sjećanje urezana slika Duška kako jede iz Milanove žlice, a koliko su dobri i bliski pokazalo se u više navrata prije i poslije ove antologijske scene. Podsjetimo, Bandić je postavio baš Ljuštinu za voditelja svoje neuspješne predsjedničke kandidature, a zatim i za pročelnika za kulturu grada Zagreba. Upravljao je, dakle, Duško, ukupnim budžetom za kulturu glavnog nam grada.

Zašto smatram važnim podsjetiti na sve ovo? Zato jer držim kako je svojim nastupom Ljuština podcijenio zdrav razum gledatelja, sebe predstavio kao žrtvu, a pritom zaboravio da je upravo on dugo godina krojio sudbinu brojnih kulturnih ustanova i pojedinaca. Koje je tada javne kulturne politike promicao i financirao? Tko je njemu bio prva, a tko zadnja rupa na svirali dok je obnašao dužnost zagrebačkog ministra kulture?

U jednom intervjuu 2012. godine, dok je bio na funkciji pročelnika za kulturu Grada Zagreba, izjavio je kako nema idealnog načina za podjelu novca jer svatko sa svoje pozicije tvrdi da financiranje ne valja te istaknuo kako Hrvatskoj nedostaje kreativna klasa, ne samo u kulturi nego i u društvu u cjelini. Vješto koketirajući s politikom svih opcija, Ljuština je u svom dugogodišnjem djelovanju od politike znalački dobivao novac za one projekte koje je po svojim kriterijima smatrao važnim, kreativnim i isplativim. Sjetimo se samo spašavanja kazališta Ulysses prijatelja Rade Šerbedžije, kojem je iz gradskog proračuna dodijelio novac dok je istovremeno u tom istom kazalištu obnašao funkciju producenta.

Osim što je koketirajući s politikom „zacementirao“ svoju poziciju kazališnog moćnika (uz napomenu kako zaista ne dovodim u pitanje njegovo znanje i iskustvo u kazalištu), Duško Ljuština uskočio je i u neke njemu po prirodi ne baš srodne djelatnosti. Pa je tako postao član izvršnog odbora GNK Dinamo, a gle čuda i član Nadzornog odbora Zračne luke Zagreb.  A nije na odmet spomenuti da Turistička zajednica grada Zagreba daje novac za „Fuliranje“, popularno gradsko adventsko događanje čiji je idejni začetnik njegov sin. Istina je da kulturni sektor proživljava krizu i to ne samo kazalište.

Svjedoci smo krize u filmu i načinu dodjeljivanja novca od HAVC-a. Kriza je u muzejima koji su najposjećeniji tijekom Dana muzeja kada je ulaz besplatan, a mnogi od njih imaju problema s plaćanjem režija i isplatom plaća zaposlenicima. Međutim kako je istina da država ne prepoznaje kulturu kao potencijal u interesu ukupnog razvoja, tako je i istina da se kulturne institucije i oni koji ih vode ili su ih vodili nisu prilagodili zahtjevima tržišta. Tu osim nedostatka sredstava, veliku ulogu igra i angažiranost, sposobnost, vizija i strategija koje očito nedostaje. Niti jedan kulturna ustanova ne bi se trebala financirati javnim novcem tek toliko da se održi, već mora stvarati program koji ima neku vrijednost i na tržištu.

Dio novca sigurno trebaju i kulturni djelatnici stvoriti sami, a ne sjediti ispod javne sise čekajući da i njima kapne malo mlijeka. Kao društvo, devedesetih smo se opredijelili za tržiste i od njegovih zakonitosti ne mogu biti u potpunosti izuzeti djelatnici u kulturi, a ponajprije ne Duško koji je tako dugo uspješno brodio putevima javnog novca. Ukoliko ne postoji potreba za nekim kulturnim proizvodom, a nemamo jasno definirane nacionalne kulturne ciljeve, zašto bismo plaćali nešto što nitko ne želi i ne traži?

Bilo bi zanimljivo vidjeti u bilancama kulturnih ustanova koliki postotak od prihoda ostvaruju prodajom svog proizvoda na tržištu. Koliko zapravo porezne obveznike košta jedna kazališna ulaznica? koliko Hrvatskoj treba nacionalnih kazališta? Imamo li uopće imamo ikakvu snimku stanja naše kulture? Znamo li što i zašto plaćamo?

Nažalost, naša je kultura jednako loša kao i većina javno vođenih djelatnosti. Uglavnom se ostvaruju privatni interesi manjih skupina koje se formiraju  kroz lojalnost ovoj ili onoj partiji. Voljela bih od gospodina Ljuštine konkretnije čuti što je on, dok je bio na poziciji gradskog ministra kulture,  učinio da potakne nužne promjene u načinu razmišljanja i upravljanja u kazalištima, modernizaciju i osuvremenjavanje kazališnog repertoara, izradu ukupne kvalitetne strategije kulturnog razvitka, da se umjesto podobnih i nesposobnih zaposle kreativni ljudi sposobni i kompetentni pokrenuti pozitivne promjene u kulturi.

Zaista bi me veselilo da pokaže kako mu je i tada  da je njemu javni kulturni interes bio ispred njegovog osobnog. Bojim se da se to neće dogoditi. A mogla ga je, za njegova gostovanja na Hrvatskoj televiziji o tome nešto upitati i novinarka Maja Sever. Ili pak naši novinari teška pitanja postavljaju samo političarima. A to dragi Duško nije.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s