Smije li se političare hvaliti? I kako se naš premijer pretvara u lidera?

Kada se govori o političarima, često se kaže da netko nije „rođeni“ lider, a još češće kako lideri moraju biti karizmatični. Termin karizmatičan, dolazi od grčke (kako aktualno) riječi charisma, što znači dar, dakle nešto što ste dobili, a ne izgradili. Je li stvarno tako? Rađaju li se pojedinci kao lideri ili postaju to radeći na sebi i usavršavajući se?

Donedavno sam i ja mislila da je karizmatičnost urođena, ali čini mi se da se ipak može i izgraditi. Liderstvo dakle nije samo karizma – dar, već je i proces, rad na sebi i svojem imidžu, što znači  da liderom  može postati osoba koja je spremna slušati one koji misle drugačije, učiti i tako nadograđivati svoja znanja, usavršavati način na koji obavlja svoj posao, a posebno sve to komunicirati kongruentno. Pravi su lideri opisani i opisivani na različite načine i mnogo je definicija liderstva, ali mislim da je posebno važno naglasiti da se osim hrabrošću i odlučnošću da se zauzme za ono u što vjeruje, pravi lider odlikuje i kapacitetom slušanja drugih i onih koji misle drugačije. Odazvati se pozivu onih s kojima se ne slažemo u najvećem dijelu agende, čin je hrabrosti i integriteta. Slušati one koje misle drugačije pokazatelj je zrelosti koju političar na visokoj funkciji, po mom mišljenju, mora imati. I to je u Hrvatskoj, na žalost, vrlo rijetko i zaslužuje svaku pohvalu.

Kada govorimo o leadershipu, prvo, naravno, pomislimo na političare. Ma kako druga stručna znanja bila vrijedna i važna, političari su ti koji donose odluke o tome koju će od mnogih ekonomskih, socioloških ili politoloških teorija upotrijebiti kad donose odluke. U društvenim znanostima ne postoji jedinstveno tumačenje bilo kojeg problema i svjedoci smo stalnog sukoba  različitih doktrina koje nude dijametralna rješenja za iste probleme. Političari su jedini koji imaju mandat od građana odabrati rješenje koje oni smatraju najboljim. Zato je politika jedino mjesto stvarne društvene moći. Koliko je netko lider, posebno  se vidi u kriznim trenucima. Je li papa Franjo lider? Alexis Tsipras? I na kraju, za nas najzanimljivije pitanje – je li Zoran Milanović lider?

Zoran Milanović izabran je za hrvatskog premijera kao predstavnik socijaldemokratske politike, percipiran je uglavnom kao bahat, nedorastao premijerskoj funkciji i iznimno loš komunikator te sve donedavno kao osoba koju bi teško bilo nazvati liderom i uz sasvim niske kriterije. No, kao što sam već spomenula, jedna od bitnih karakteristika lidera je kapacitet za priznavanje vlastitih pogrešaka (ne javno, već sebi samom), potencijal za osobni razvoj i želja da se mijenjamo na bolje. Mislim da je to izuzetno pozitivna značajka osobnosti svakoga tko želi participirati u javnom životu i da svatko, pa i političari, zaslužuju pohvalu kad se pristanu mijenjati na bolje.

Političari odabiru biti pod velikom lupom javnosti i često ih se opravdano kritizira, no čini mi se da ih se prerijetko pohvali. Zamislite da jednako oštro sudimo naše posvuduše, celebritije, kulturne i sportske djelatnike i aktiviste. Svi su oni sudionici javnog života, no prema njima nismo niti približno strogi kao prema političarima.

Svaki napor i pomak na bolje zaslužuje pohvalu, pa makar bio i u politici. Stoga želim pohvaliti našeg premijera, Zorana Milanovića. Zašto? Kao stručnjak za odnose s javnošću, smatram kako je naš premijer veći dio svog mandata zaista bio loš komunikator. Uglavnom se sukobljavao sa svim javnostima. Čak i s onima koji su ga birali. Nije vodio dovoljno računa o potrebi građana da razumiju ono što Vlada čini kako bi život u Hrvatskoj učinila boljim. Loše je komunicirao i politike koje su djelovale u tom smjeru. Uloga komunikacijskih savjetnika upravo je to. Ne raditi na poboljšanju imidža političara, što svi smatraju najvažnijim dijelom političke komunikacije, već pomagati u transparentnoj i jasnoj komunikaciji politika za koje se vladajuća struktura zalaže, kako bi se osigurala podrška javnosti za provođenje ne uvijek najugodnijih reformi. Toga je postao svjestan i premijer Milanović, pa je odlučio kompletno promijeniti svoj komunikacijski tim. Vidimo li rezultate? Mislim da da i želim te pomake pohvaliti. Evo i konkretnog primjera. Dobila sam poziv da prisustvujem konferenciji u organizaciji Konrad Adenauer zaklade. Tema  konferencije je: “Economic Policy Debate, Croatia’s Economic Strategy – Two Years of EU Membership”

Kolika bi bila vjerojatnost, za starog komunikacijskog tima, da se premijer Zoran Milanović pojavi na nekom skupu ili konferenciji koja okuplja desno orijentirane političare (znamo da je Konrad Adenauer zaklada njemačkih konzervativnih političkih stranaka, CDU i CSU ). To je bilo potpuno nemoguće. No, upravo danas premijer Zoran Milanović će se pojaviti na konferenciji kao glavni govornik. Bit će vrlo zanimljivo što će on danas reći, ali ono što je i unaprijed pažnje vrijedno, jest činjenica da je premijer prihvatio poziv suprotne političke opcije da govori o najvažnijoj temi za Državu, a to je gospodarska strategija u kontekstu dvogodišnjeg članstva u EU.

Premijer Zoran Milanović je ovim činom pokazao kako želi saslušati one koji misle drukčije. Nevažno je pritom hoće li njihova mišljenja i poruke primijeniti i prihvatiti, ali je svakako za pohvalu to što želi doći i saslušati njihova razmišljanja o tome što je Hrvatska učinila ili propustila učiniti u dvije godine članstva u EU. A upravo to je jedna od odlika lidera, kao što sam napisala na početku. Istina, lider se ne postaje preko noći, niti itko od nas mijenja mišljenja o nekome preko noći, ali političarima, pa tako i Milanoviću treba dati pohvalu kada to svojim djelima zasluže. I nije to jedini pozitivan primjer kada govorimo o Milanoviću.  Pohvalno je zasigurno i to što je pristao i na jesensko sučeljavanje s Karamarkom u HRT-ovoj emisiji „Javna stvar“. Ponavljam, bez obzira na sadržaj i kontekst svih tih događanja, ovo je jedan pozitivan korak koji je premijeru savjetovao komunikacijski tim. Korak naprijed je svakako i to što je premijer počeo slušati savjete svojih komunikacijskih savjetnika, razumijevajući da je politika iznad svega percepcija, pa možda, na valu pozitivnih rezultata istraživanja javnog mnijenja ukine zabranu rada i domaćim PR agencijama.  Pa ne znaju samo Amerikanci PR.

I da ponovim, nemamo i ne trebamo imati svi iste političke stavove, ne moramo se svi oko svega slagati, ali moramo naučiti saslušati druge i uvažavati one koji razmišljaju drugačije. Zato je sigurno da se liderstvo može i naučiti. I da nije sve dar.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s