Ravnoteža straha i interesa kod Milana Bandića

Quod licet Iovi, non licet bovi, no u Hrvatskoj nekad vrijedi i obrnuto, odnosno quod licet bovi, non licet Iovi. Tko je zapravo Jupiter (Bog), a tko je govedo? Smije li govedo više od „boga“? U jednom od prijašnjih blogova spominjala sam da su mediji posebno kritični prema političarima, a da sve ostale sudionike javnog života analiziraju s bitno niže postavljenim kriterijima i u pravilu im se ne zamjera ono što bi se političaru itekako zamjeralo.  Ipak u Hrvatskoj postoji jedinstvena pojava na javnog sceni, a to je Milan Bandić, jer Milan može sve.

Milan Bandić i politicka komunikacija

Činjenica je da kad gledate koje se vijesti u Hrvatskoj čitaju, da će uvijek visoko na listi čitanosti biti trash vijesti. Čita se tko je uhićen, tko s kim spava, tko izaziva nesreću, a ozbiljni politički tekstovi, ako uopće dospiju do medija, imaju vrlo nisku čitanost. Naravno da je posljedica toga neinformiran birač koji onda teško donosi adekvatan politički izbor. To svakako nije jedini razlog, ali je jedan od najvažnijih, a sigurna sam da ću o nekima još pisati kako se bude približavalo vrijeme.

No, često se pitam razmišljaju li uopće građani, ali i novinari što političari govore i kako to govore? Razmišljamo li o sadržaju ili samo o formi poruka koje političari šalju?

Jedno od počela dobrog javnog nastupanja je razumijevanje da u javnoj komunikaciji, stil ponajviše određuje kako će nas čuti, isto tako poruke moraju biti jednostavne, svima razumljive i bez velikih stilskih figura. Metafore, parabole, a isto tako ironije i sarkazmi opasni su jer mogu poruku učiniti potpuno nerazumljivom onome kome je upućena. Ljudi ne pamte sadržaj, ali pamte dojam. Zamislite da direktor neke tvrtke ili šef (u ovom slučaju Milan) nove stranke pozove svoje zaposlenike/članove stranke na rad do istrebljenja. Što bi tu zapravo publika trebala učiniti? Kolektivno samoubojstvo ili naprosto napustiti dvoranu jer onaj koji govori ne zna što govori.  I nije ovo prvi put Bandiću, sjetimo se kako je htio mobilizirati birače rečenicom “Arbeit Macht Frei”. Sigurna sam da pritom Bandić nije imao nikakve fašističke primisli, a isto tako sam sigurna da on niti zna gdje to piše, niti što to znači, ali negdje je to čuo  i zna da Arbeit znači rad, pa je pomislio kako to super pristaje njegovom pokušaju da uvjeri birače da on samo radi i da jedino on radi. A pritom, osjeća se jako pametnim čim savlada rečenicu na stranom jeziku. Nismo čuli tada niti jednu antifašističku udrugu koja upozorava na neprimjerenu komunikaciju u javnom prostoru, dapače, Branko Lustig kao istaknuti predstavnik židovske zajednice, bio je među prvim potpisnicima za potporu Milanu Bandiću dok je bio u Remetincu, a danas je i član njegove novoosnovane stranke. Što bi moglo vezati Branka Lustiga i Milana Bandića? S druge pak strane, nogometaš s ne baš visokim stupnjem znanja, koji je pritom stekao obrazovanje u Australiji jer je dijete emigranata, u trenutku pobjedničke euforije na utakmici povikne „Za dom spremni“ i s pravom pretrpi osudu čitavog društva. Nije mi ideja braniti Joea Šimunića niti korištenje suspektnih pozdrava u bilo kojem javnom ili privatnom kontekstu, ali očito je da imamo različite kriterije prema različitim ljudima.  Zar ne bi trebalo biti obrnuto? Tko je onaj tko bi trebao biti društvena elita, gradonačelnik glavnog grada Hrvatske ili nogometaš iz Australije?

Zašto dakle za Milana Bandića nije uopće važno što govori i kako govori? I zašto niti jednom nakon velikih verbalnih gafova, a takvima svjedočimo skoro svakodnevno, ne gubi podršku među biračima? Znači li to da je komunikacija u politici potpuno nevažna ili je,  nažalost, samo interes vječan?   Po svemu sudeći velika većina glasača Milana Bandića njega bira ne zato što je on dobar, nego zato što od njega imaju koristi ili ga se boje. Pogledajmo malo to kroz brojke. Iako je najveći u Hrvatskoj, Zagreb nije tako velik da ga se ne bi moglo „pregaziti i preorati“ što radnik Milan čini svakodnevno. Ako konstatiramo da u zagrebačkom Holdingu radi oko 11.000 zaposlenih, u gradskoj upravi je 2.711 zaposlenih, a prema dostupnim podacima o ostvarenju proračuna grada Zagreba za razdoblje od 1.1.2014. do 30.6.2014. iz gradskog proračuna je 98 raznih udruga dobilo 7.641.639,69 kuna sponzorstva i donacija, a i zagrebački Holding bio je darežljiv prema najčudnijim skupinama ljudi.

Pa ako te brojke uvećamo za pripadajuće članove obitelji, iako najčešće cijele obitelji rade u Milanovoj mreži, za čas ćemo doći do broja koji donosi izbornu pobjedu pri niskoj izlaznosti. U tim se brojkama krije uspjeh Milana Bandića.  Biračko tijelo Milana Bandića je stabilno jer o njemu ovise financijski.

“It is difficult to get a man to understand something, when his salary depends on his not understanding it.”Upton Sinclair, I, Candidate for Governor: And How I Got Licked.

Evo i ja sam pametna, znam neke strane jezike J Drugim riječima, njima je potpuno svejedno što ih Bandić poziva na rad do istrebljenja , kad oni o njemu financijski ovise.

Impresivno je da je uspio skupiti 4.000 ljudi u dvoranu Lisinski na konvenciju svoje nove stranke. No kako ih je skupio bit će puno jasnije kad vidimo tko je platio troškove dolaska jer kao što smo danas čuli troškove oglašavanja stranci Milana Bandića odobrio je gradonačelnik Milan. Catering je vjerojatno osigurao neki kum, a troškove  dvorane dodijelila Skupština ili već netko ovisan o gradonačelniku. Pa zato nitko nije izašao nakon rečenice – pozivam vas na rad do istrebljenja. Ili su sekta u kojoj se slijedi vođu i u smrt 😉

Sigurna sam da ove metode kojima se Bandić služi  još uvijek mogu funkcionirati na razini lokalnih izbora, no stvari se i tu polako mijenjaju. Neki dan Bandić je zakasnio na otvaranje Krležinih dana i zanimljivo nakon što su ga izviždali, ostao je do kraja predstave. Inače, on samo dođe i čim se svjetla ugase odjuri jer mora delati. Stranka Milana Bandića sprema se na parlamentarne izbore, no ovom metodom mislim da ipak neće uspjeti. Zagreb je podijeljen na 4 izborne jedinice, a Bandićevo biračko tijelo u 3 jedinice i tu će puno teže biti doći do zastupnika.

Uloga komunikacijskih stručnjaka u političkoj komunikaciji nije samo peglanje imidža političara, već iznaći kreativne načine da se javnosti prenese za što se određene politike bore, kako provode ono što su obećali i postižu li rezultate kako bismo ih imali razloga ponovo birati.

Svojedobno je bivša premijerka Kosor izjavila: “Mi jesmo na putu da stignemo na put izlaska iz krize”, a ja bih tome dodala, nit smo izašli iz krize, a nit smo na putu da stignemo na put na kojem će se vrednovati političare s konkretnim idejama i mjerljivim efektom njihovog rada.

Izvor fotografije: 24sata.hr i Webbeer.net

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s