Hoće li licitare zamijeniti fontane?

Licitari i fontane….na prvi pogled reklo bi se nemaju baš nikave veze. Ali, itekako imaju. I licitari i fontane prometnuli su se, ili bolje rečeno nametnuli, kao suveniri i „simboli“ grada Zagreba, a da nikome nije jasno kada, kako i zašto.  Nemam ništa protiv licitara. Oni su zasigurno tradicijska baština, ali ne samo hrvatska, ne samo naša. Ovi šareni kolači od medenog tijesta poznati su u Austriji, Njemačkoj, Slovačkoj, Češkoj, Sloveniji, a u žarkocrvenoj boji i srcolikim oblicima nalazimo ih u brojnim gradovima Sjeverozapadne Hrvatske.  Kada pogledamo ponudu suvenira grada Zagreba s kojom se prezentiramo sve brojnijim turistima, ispada da su baš licitari simbol broj 1. našeg Grada. Zašto baš licitari? Tko je o tome i kada odlučivao? Je li to rezultat ozbiljne strategije brendiranja Grada? Postoji li uopće takva ili bilo kakva strategija ili se sve radi po nahođenju? Ponovit ću, zaista nemam ništa protiv licitara, ali imam protiv toga da se u gradu u kojem živim sve prepušta slučaju, nečijem hiru ili samovolji.

To vrijedi i za fontane koje niču kao gljive poslije kiše, a naš Gradonačelnik samouvjereno poručuje kako je to tek početak, jer naime, gdje smo mi još od Rima. I kao što nemam ništa protiv licitara, tako nemam ništa ni protiv fontana. Ali imam protiv devastacije javnog prostora bez da se zna tko i kako donosi odluke o tome gdje će se graditi fontane, kakve fontane, za koliko našeg novca? Može li se i treba li se o tome povesti javna rasprava, organizirati tribine, čuti glas struke i građana?  Preuređuju se najljepši trgovi poput Britanca, a da građani pojma nemaju što se točno radi, kako će Britanac izgledati nakon preuređenja, koliko sve košta, tko će biti zakupci javnog prostora i kako su odabrani?

Dok u svijet šaljemo slike adventskog blještavila, prekrasnih gornjogradskih dvorišta ili ljeta na Zrinjevcu, u pozadini se događa nasilje nad javnim gradskim površinama koje je samo kuliminiralo fontanama. U nasilje svakako ubrajam i ružne šatore posred Trga bana Jelačića u svakoj prigodi, zatim tisuće stupića za koje nitko ne zna čemu služe, oznake lokaliteta o kojima struka sigurno riječi rekla nije, štandove sa svim i svačim i ugostiteljske objekte koji se postavljaju bez minimuma potrebnih uvjeta.  Sve to slika je grada koja ne ide u svijet. Ali vrti se pred našim očima i o tome ne smijemo šutjeti. Tiče se svih nas koji ovdje živimo, plaćamo prirez i porez, koji na kraju krajeva imamo jednako pravo na ovaj Grad kao što to ima Gradonačelnik i njemu bliski.

Ili ćemo se praviti se da se ne događa ništa loše, jer tobože, sve je super dok Gradonačelnik „dela“.  Sve dok na štandovima ne ugledamo suvenire u obliku fontana ili stupića, jer kako su licitari eto slučajno postali glavni zagrebački suvenir, tko kaže da to neće uskoro biti Bandićevi stupići ili fontane.

IMG_1116              IMG_1120             IMG_1118

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s