Zašto o neučinkovitosti sustava govorimo samo kada se dogode tragedije?

Posljednji događaji, smrt 6 starijih štićenika u domu u Zagorju i očajnički osvetnički pohod mladića u Splitu koji je usred dana ispalio desetke rafala i ubio troje ljudi, nažalost malo koga danas čude. Sociolozi i svi koji javno komentiraju ovaj događaj, mahom su suglasni kako je zastrašujuća podrška građana činu u Splitu, ali istovremeno i poruka i revolt građana protiv sustava. Zaista je strašno da samo tragedije ovakvih razmjera koje su se dogodile u domu u Oroslavlju i u Splitu, otvaraju i potiču rasprave o nepovjerenju građana u institucije, o neučinkovitosti sustava, nebrizi i na kraju korupciji koja je zajednički nazivnik svim hrvatskim tragedijama.

Kako je moguće da, citiram riječi Pučke pravobraniteljice „obiteljski domovi ne podliježu redovitom nadzoru bilo kojeg tijela na lokalnoj ili nacionalnoj razini osim inspekcijskog nadzora Ministarstva za demografiju, ali tek po saznanju ili dojavi o nepravilnostima u radu ili o nedostacima skrbi o korisnicima?“

Eurostat u izvještaju “Ageing Europe“, predviđa da će se do 2050. godine udio starijeg stanovništva u Europi povećavati, a Hrvatsku svrstavaju među one koji će u desetljećima pred nama najbrže ostarjeti. Unatoč svemu, ističe Pravobraniteljica, Hrvatska nema strategiju skrbi o starijim i nemoćnima, ne postoji održiv sustav, programi, mjere niti aktivnosti iako smo svi svjesni da je starenje i briga za starije itekako problem kojim se treba sustavno i ozbiljno pozabaviti.

I kako to već obično biva u Hrvatskoj, prvo se mora dogoditi tragedija da bi se probudili. Tako se sada najavljuje Novi Zakon o socijalnoj skrbi koji će brzo  će pušten u javnu raspravu i, koji će, kako kažu pooštriti kriterije potrebne za dobivanje dozvole za rad obiteljskih domova. Pitanje je, gdje je bio do sada?

Nakon strašnog događaja u Splitu, društvene mreže preplavljene su komentarima ogorčenih građana. Koliko zastrašuje sam čin i odobravanje čina,  toliko zastrašuju i informacije građana koji sada u očaju iznose sva saznanja o razmjerima pošasti droge u gradu Splitu, o nedodirljivosti pred zakonom onih koji prodaju drogu, ucjenjuju i maltretiraju obitelji iznudama, o tome kako svi u gradu znaju gdje se okupljaju ovi „društveni uglednici“ i što rade, ali eto uvijek nekako nađu način da prođu nekažnjeno.

Prema hrvatskom zakonu „kazna za proizvodnju, prodaju ili posredovanje u kupoprodaji droge povećana je s 10 na 12 godina zatvora, a najteža 15-godišnja kazna uvedena je za onoga tko sudjeluje u raspačavanju droge djeci, u školi, u blizini škole ili u kaznenoj ustanovi.“

Možemo li saznati podatak koliko je, primjerice u Splitu u posljednjih 5 godina pravomoćno osuđenih na visoke zatvorske kazne za raspačavanje droge? Koliko je provedenih racija u kafićima o kojima građani ovih dana iznose svoja saznanja? Ako svi sve znaju, ako je toliko mladih konzumenata droge, ako očajni roditelji obilaze službe i traže pomoć, gdje su u svemu nadležne institucije?

Nažalost, ponovno se potvrđuje, svi sve znaju, ali nitko ništa ne može. Uvijek postoje oni iznad zakona, a tu dolazimo do najveće bolesti našeg društva – korupcije.

Iza nas su predsjednički izbori i kampanje u kojima smo se svega naslušali. O pravosuđu te korupciji koju svi smatramo najvećim problemom, od glavnih aktera nismo čuli ništa suvislo. Puno je važnije bilo jesu li kandidati čvrsto lijevo ili desno, je li se Kolinda Grabar-Kitarović odrekla pozdrava Za dom spremni, a Zoran Milanović Tita i petokrake.

Znajući da o ozbiljnim temama na ozbiljan način ne može govoriti jer ga nitko neće doživjeti, Dario Juričan odabrao je antikampanju i satiru da bi u fokus javnosti pogurao korupciju, narugao se sustavu i politici i tako dobio gotovo 90.000 glasova što je važna poruka o kojoj bi trebali (a neće nažalost) itekako razmisliti i jedni i drugi koji se izmjenjuju na vlasti otkako je hrvatske samostalnosti, koji su svi jednako odgovorni, jer i jedni i drugi nisu učinili ništa.

Pisala sam već koliko je loše banalizirati funkciju i ulogu predsjednika u državi. Upravo na ovakvim pitanjima predsjednik može i mora reagirati, nametnuti temu vladajućima i oporbenima i zahtijevati odgovore i konkretne akcije. A što učiniti kada ju banaliziraju i oni sami pa dosadašnja predsjednica nakon 5 godina svoga mandata izjavljuje kako korupcija u Hrvatskoj počinje još u školama?!

Ušli smo u godinu parlamentarnih izbora. Hoćemo li dovoljno inzistirati na odgovorima na ova pitanja u kampanjama?  Hoće li mediji preuzeti važnu i odgovornu ulogu i postavljati te tražiti odgovore i konkretna rješenja? Odgovornost je na svima nama, jer i lijevi i desni pričaju ono što mi želimo slušati, a nažalost, sve dosadašnje kampanje potvrđuju da jedino što nas zanima (dok se ne dogode ovakve tragedije) je ono što nas i dalje duboko dijeli, a nikako ne doprinosi rješavanju krucijalnih problema našeg društva.

Ili će sve opet biti već viđeni scenarij – sraz političkih opcija na svjetonazorskim pitanjima koja nemaju nikakve veze s našom realnošću. A onda, bez obzira na rezultat, ponovno nas opaliti po glavi i osvijestiti tek kada se dogodi neka nova tragedija.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s